Davno sam ovdje prestala pisati. Ponekad čovjeku dođu trenuci u kojima odluči zatvoriti neku knjigu i pustiti je da skuplja prašinu sve do onog trenutka dok ponovno ne postane spreman dotaknuti ono što ga je boljelo. Mene to više ne boli. Ne dira. Nije mi teško.
Nekoć su ovdje svraćali mnogi ljudi. Različiti. Neki vedri uvijek s glavom u oblacima. Neki strogi i kritični. Neki realistični, puni savjeta... Šteta što ih tada nisam znala slušati. Nisam si to dopuštala. Više sam voljela sanjare jer... bila sam im slična.
Sad, kad su se mnoge niti koje su nas vezale već odavno pokidale, otvaram opet ovu knjigu. Odpuhujem prašinu s nje i smijem se riječima i osjećajima koji su me nekoć mogli povrijediti. Sad vidim, da odavno su izgubili svoju oštrinu i moć. Ostali su kao blijedi spomenici nekih davnih, neslavnih vremena. I djevojačke naivnosti.
Svatko se od nas voli vratiti na početak, kad tad. Tamo gdje u tragovima nekih uspomena može pronaći odgovore na pitanja koja si dugo nije usudio postaviti. Svatko se boji odgovora koje donosi vrijeme, a ono je... naprosto najmoćniji saveznik i jedini iskreni pokazatelj koliko je ustvari nešto čvrsto.
Kod mene najčvršće bile su zablude, a one sada snivaju negdje daleko od mene. Lijepo je opet pisati i biti svoj na svom, podizati glavu iz pepela nakon bitke i osjećati se slobodno, na mjestu koje je nekoć samo jako boljelo.
Vrijeme ima moć, vrijeme liječi sve rane.